|
Prisla je prozoru i razmakla zavjesu. Gledala ga je kako, otimajuci se vjetru,otvara kisobran i odlazi niz ulicu. Nije se osvrnuo i nije joj mahnuo.
Vise i nije bilo vazno.
Sisla je da provjeri bravu na ulaznim vratima i preskacucistepenice,pozurila na tavan. Sa dna ormara, ispod stare odjece, izvuklaje jeftini kovceg i gotovo u panici otkljucala bravu. Svo njeno blago jos uvijek je bilo unutra: dva pisma i fotografija. Zakljucala je ponovo komadice proslosti i vratila ih natrag u ormar.
Borhesovapoezija neduzno je stajala na vrhu kutije pune knjiga nagrizenih memlom.Pazljivo ju je izvukla, prsti su po inerciji listali stranice,dok nisupronasli davno obiljezene stihove:
“Citave bogovetne noci,
samoca prebira brojanicu
od rasutih zvijezda"
Nocas nece biti zvijezda.
***
Ko je zena na fotografiji? Vjetar mu je trgao kisobran, ali on je iskljucio sva cula i kao u transu hodao plocnikom. Njeno je lice, njen vrat, njena bedra i grudi…sve to maskirano u tudji izraz, nepoznat osmijeh i pogled upucen muskarcu kojeg drzi pod ruku.
Kao lopov,uklonio je sve tragove tog nasilnog ulaska u njenu intimu. A kada se vratila kuci, i zatekla ga kako mirno cita novine, odjednom mu je postalo jasno da nista vise nije isto.
Nije izgovorio ni rijec, ali optuzivao ju je pogledom, pokretima i nijemom potragom za onom drugom. Onom koja se osmjehuje na fotografiji, drugacija, sretna, daleka.
Izletio je iz kuce, na pljusak, promrljavsi tek usput da je zaboravio na sastanak.Cutke ga je pratila pogledom i kad su im se oci na trenutak srele, gotovo je posrnuo, prepoznavsi u njenom izrazu pogled krivca.
U praznoj kuci, sa zakljucanim uspomenama, zena se u tisini oprastala s dosadasnjim zivotom.
Njena tisina bila je teska, kao neki cudan i zastrasujuci entitet ispunjavala je svaki atom prostora kuce, u tolikoj mjeri da bi i slucajnom putniku namjerniku na trenutak preskocio dah od tolikog pritiska.
Cestojeu mutnim jutrima znao promatrati dok spava.Nevinu i sasvim razgolicenu, bez maske koju je uporno navlacila svakog dana.Slobodnu od kaveza satkanog od proslosti ukoji je sebe zatocila usvakom sekundu svog budnog stanja.
Ali danas je sve bilo drugacije. Zivot u toj kuci bio je kao razbijeno ogledalo - stotine fragmenata koji vise nikad nece biti cjelina. Dok je koracao bez misli, bez ogorcenja i optuzbe, bljesnula je slika, komadic njegovog sna - stajala je bosonoga pred ogledalom u kojem nije bilo odraza. Stajala je uplasena pred tom rupom u ramu i pogledavsi ga molecivo, kao da se izvinjava, zakoracila na drugu stranu.
Taj san ga je pratio vec duze vrijeme, u najrazlicitijim varijantama. Medjutim teze od samog sna pogadjala ga je tjeskoba koju bi osjetio u grudima prilikom budjenja. Teret koji mu je nepogresivo govorio da je gubi. Da se kao pjesak osipa kroz njegove prste a ne moze uciniti nista da je zadrzi, ponovno sastavi u cijelinu. Ova misao ga je uvjek dovodila do ocaja. Mrzio je osjecaj bespomocnosti.
A onda mu je naisla misao koja ga je momentalno razvedrila.
"Ona je moja, onog trenutka kada je potpisala vjencani list postala je moja! Tim potpisom ponistila je sav svoj zivot prije mene i obavezala se da ce biti moja dok nas smrt ne rastavi."
Ako bude trebalo drzat ce je vezanu na tavanu ali nece joj dozvoliti da ga ostavi. . .
Odjednom su mu misli odlutale na onaj proljetni dan kada su im se pogledi prvi put sreli. Crni telefon nije prestajao zvoniti dok je oblacio sako. Guzvajuci sesir u rukama brze bolje se uhvatio za kvaku i zatvorio vrata svoje kancelarije. Sa nepokolebljivim stocizmom ignorirao je sada vec prigusenu zvonjavu dok je krupnim koracima koracao ka izlazu. Napustivsi mrak zgrade ambasade odjednom se nasao usred toplog i bucnog Lisabonskog popodneva. Drvored tamarisa u cvatu odavao je opojan miris.
U Parizu ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar! Gledao je naslove na zidu novinarnice. Nikada nije osjecao pretjerane simpatije prema srpskoj kraljevskoj porodici medjutim otkad je cuo ovu vijest bio je vidno uznemiren. Sta li ce to znaciti za njega. Povratak u Zagreb, tamo ga i dalje ceka njegova katedra na Pravnom fakultetu. Ili opet Beograd, ponovno navuci svoju ljusturu bezlicnosti prijeko potrebnu za mirnu plovidbu kroz sve Scile i Haribde spletki koje vladaju u ministarstvu. Ili mozda opet neki novi grad, u nekoj dalekoj zemlji koju zna samo po obliku koji ima na zemljopisnoj karti.
"Bolje bilo gdje samo ne opet Zagreb ili Beograd!"Samoca koja ga je pritiskala nalazila je neopisivu utjehu u ovom nomadskom nacinu zivota. Samoca poput vira koji se je cas jacim cas slabijim intenzitetom vrtio u njegovoj dusi , zaustavivsi se jedino kada ga nahrani novim predjelima , novim licima i nikad prije vidjenim ulicama.
| 
