January 21, 2005 - DEMONI
 Citam danas u novinama:
"Britanci upozoreni da ce Ponedjeljak, 24 Sijecnja 2005 biti najdepresivniji dan u godini.
Clanak dalje kaze da je psiholog Cliff Arnalls , expert za sezonske psiholoske poremecaje sa Cardiffskog Univerziteta izracunao je po samo njemu znanoj formuli da ce mizerija kulminirati bas tog dana.
Blagdanske uspomene postaju blijedje, dugovi napravljeni za te iste blagdane polako pristizu, tmurno vrijeme, iznevjerene novogodisnje odluke, duge noci, sve ovo je prema navedenom psihologu savrseni recept za najdepresivniji dan u godini."
Dobro je, za mene je taj dan vec prosao. Bio je prekjucer i trajao je doduse svega nekoliko sati. U mom slucaju uzrok nisu bile ni blagdanske uspomene, ni dugovi, ni duge noci niti oblacno vrijeme.
Samo jedan prekinuti telefonski poziv, njen glas kojim se odjavljuje iz stvarnosti bio je dovoljan da sirom otvori vrata tamnice u koju sam sa toliko predostroznosti zatocio demone svog zivota.
Medjutim iste veceri sam se sjetio naucene mudrosti o tome kako od demona napraviti kucnog ljubimca. Prepoznati ga, odati mu priznanje, pomilovati ga po glavi i pustiti ga da se seta po kuci.
To je mislim jedini nacin na koji se covjek moze uspjesno nositi s bolom. Mislim na one bolove koji ne prestaju cijelog zivota, prateci nas poput sjenke ma gdje na kugli zemaljskoj da pobjegnemo oni su nam od rodjenja zajahali na ledja zbog nedokucivih karmicikh razloga. Mozemo ih mi drzati u mraku, gurati u podzemne tamnice ali sto ih vise zakljucavamo oni postaju snazniji i rastu u vece demone.
Te veceri sam isprva bio prenerazen kada smo se nasli licem u lice. Kezio je svoje ostre ocnjake ispustajuci neartikulirane zvuke.
A onda sam svom demonu pogledao pravo u oci, a on je postajao sve manji i manji.
Sada imam malesnog, skoro simpaticnog gremlina koji trckara po predvorju moje duse, ne uznemirava me previse, ponekad me u trku malo gricne za nogu tek toliko da ne zaboravim da je tu,
to isprva zaboli jako, i citava srz mi se strese, a onda ranu protrljam i bol nestane.
Dotle je mali skot vec otrcao nekuda dalje sa svojim suludim vristanjem i ostrim zubima.
Malo krvari doduse ali sta je to za ovakvu junacinu, meni rane brzo zacjeljuju.
Uostalom danas je novi dan....
|
|
Post A Comment!
|
February 17, 2005 - Nasi demoni |
| Posted by Anonymous |
| Svi mi susrecemo nase demone. Nekada smo toga svijesni, a nekada nas iznenade. Zbunjujuce je to sto i kada se sa njima svjesno suocimo, te od velikana ostaju mali gremlini... da, i tad, cak i tad svjesni smo da postoje i ne nestaju. Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo da nam se nikad nije nista desilo (demonske vrste), ne bi bilo bola, ne bi morali nikada da se suocimo sa bilo kojim demonom... ali ne bi znali ni da postoje... (a nisam sigurna da bi iko pozelio to iznenadjenje, kada nam ipak na kraju pokucaju u snu)... Na ovom svjetu postoje samo parovi, parovi dobra i zla, parovi slicnosti, parovi razlika, parovi... pa samim tim bez demona ne bi bilo ni strasti, ni volje, ni zelje... Ja se sada rukujem sa svojim demonima. Nisu mi uopste neprijatelji. Vise cak ni ne zelim da postanu gremlini niti demoncici. Neka svaki demon ima svoj ponos! I mi smo na kraju krajeva puni emocija a nismo ni jedna od njih pojedinacno. Nismo slabici, niti smo hrabri, samo smo mnogo toga u raznim momentima. Preostaje nam samo da uvelicamo momente kada smo sebi i nasem svijetu najbolji, a minimalizujemo momente kada se druzimo sa nasim demonima. Uzivaj u kafi i vidi sve sto je u tom momentu lijepo! |
| Permanent Link |
|
Exceptional Mediocrity
The Knight of the Storms journey from
the Forbidden Island and back
This is a dialog between me and my soul. It is a dialog for the people. All people, all Men race, colour or creed.
In my dreams I build bridges that span the seas, a routes upon which my brothers and I can cross, free of charge, from a desire to learn each other's ins and outs, ups and downs, ways and means...
Slobodno me mozete pitati sto god vam padne na pamet. Na zalost ne mogu garantirati da cu vas salusati ili da me je uopce briga, kad bolje razmislim- Ne pitajte me nista, samo se raskomotite i zacepite usta.
|
