May 13, 2005 - NOMADSKO SRCE

Zadnjih dana intenzivno osjecam pripadnost ovoj  stjeni okruzenoj sinjim morem. Vise nego ikada moj mali Otok je moj dom.

Neki veliki zivotni zakljucci ti se uzivotu obicno prikradu sasvim nenadano.

Tako je i mene ljubav prema svakom kamencicu od kojeg je moj  dom sazdan zaskocila nedanadno i tiho.

Pripadnici dalmatinske frakcije moje familije uglavnom imaju jako visoke jagodice i skoro mongolski oblik ociju. U familiji postoji i poluanegdota-polupredanje da vucemo porijeklo od Gingis-Khanovih ratnika.

Meni je to uvjek bilo smijesno, medjutim i dalje se ponekad zapitam kad vidim neke svoje rodjake.

Ako su zaista Mongoli doprinjeli genomu moje prgave familije to moze objasniti moju neutazivu zedj za novim predjelima i novim prostranstvima. Kao mali sam cesto mastao o zivotu u nekom drevnom vremenu,  u sedlu , lutajuci beskrajnim stepama.

A onda me bozija ruka nakon niza neobicnih okolnosti njezno ali odresito istovarila  na moj mali otocic. Tada mi je izgledalo kao da se cijeli univerzum urotio u namjeri da  od svih mogucih mjesta na kugli zemaljskoj zavrsim bas ovdje. Osjecao sam se kao list sa kojim se poigravaju bogovi, sto sam vise upinjao da krenem u jednom pravcu, vise sam se priblizavao suprotnom. I tako  se nakon  Odiseja i Sv. Pavla i moja malenkost nasukala na ovim cudnim obalama. Kada je pilot najavio sletanje  pitao sam se - a gdje cemo to sletjeti? I onda je odjenom iz morskog plavetnila pred mojim ocima izronila sitna pulsirajuca tockica. Sve i da sam precizno gadjao pikado sterlicom na globus tesko da bih bas nju pogodio.

Sve ove godine sam se pitao sta je tome razlog. Cekao neki dogadjaj biblijskih razmjera da mi potvrdi smislenost ovog zivotnog ishoda. Medjutim ovih dana mi je sve  postalo kristalno jasno.

Bez fanfara i bez gromova. Tiho i sasvim njezno.

Nomadska krv i dalje ponekad prokljuca, kada se veliki oblaci poput konja pocnu propinjati na prostranstvu sirokog neba,  ili kada mi pogled preko sivog mora odluta prema  beskrajnom horizontu. Ali onda onda udahnem duboko i utjesim se mislju da bi i me i na samom rubu svijeta opet docekali ti isti oblaci i taj isti horizont. Tada  uzvratim zagrljaj mojoj stjenovitoj ljubavnici, i bez rijeci joj se kunem da je nikada necu napustiti.