June 2, 2005 - ONO SVE STO ZNAS O MENI....
Ima bit da san potrošija I ono malo suza za navodnit dolinu sevdaha I bluesa,
Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde za one koji žele samo da žive I rade I ljube,
I smiju se svemu ka vicu...
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu?!
Donosit ih na svit di su život I sloboda Ka roba, koju će neki moćnik prodat,
I ove stare melodije bude memorije Čiste nostalgije, I ne znan šta mi je...
Stari s bafima, stara s ogromnom trajnom
Sestra I ja, cili umazan slajom, I sve je daleko I tajno
Znan ni onda nije sve bilo bajno,
al ditetu sve je sjajno i pari mi se puno lipše
I ove kapi kiše ka da šapću: “Nikad više…”
Jer sve prolazi, ostaje samo u nama U srcima , u umu, I foto albumu...
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
Nasmijana lica nekih starih prika
Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta I dio mene
Al vrate ga kiše, I vitar s juga
Neka stara pisma, nostalgija I tuga.
Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit pa mislin,
tribalo je bit, jer je proklet ovi svit!
I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji I pakal I raj
Neki viši sud, Božja pravda Da presudi I kazni svakog onog gada
Željnog rata I žednog krvi
Al ko je bez grijeha nek baci kamen prvi...
Ironično zaista, da citira Krista
Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista
I to u mraku, u miješanom braku
U nekoj dalekoj zemlji, sad je samo u zraku
I baš me je tamo donila roda
Da ne mrzin I buden pošten, iskren I odan
A razliku između zla I dobra
Nisan naučija ni od fratra, ni hodže, ni popa
A kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Janjce slali u smrt, za svoga Boga, jedinoga
Za ludilo svoga ideologa kad bijesni mržnja razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek Povijesti,
i ispiše novu krvavu stranu U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
Zato letin visoko iznad napaćenog tla
Daleko od poimanja dobra i zla visoko gore, ka Suncu,
u nebesa di se gužvaju poruke SMS-a
iz ovog vrimena izlazin van
I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san
Neki bolji dan, pun smija I vica
Di su sritni ljudi I njihova dica
I gledaju u sutra, ozarena lica
Puni nade, u tom svitu pravde
Jednakosti, bratstva I slobode
U svit ljubavi me misli vode
I još uvik virujen da će na ovoj planeti
Jednog dana svi ljudi moć živit sretni
Razum, ljubav I znanje
izgradit će raj
I znaj,
neće biti ironije za kraj!
Nikada nisam volio prebirati po starim fotografijama. Marljivo ih skupljam na veliku hrpu i sve su bez ikakvog reda odlozene u jednoj kutiji, fotografije iz teenage dana smjenjuju se sa gologuzim slikama iz prve godine zivota.
Ovih dana mi je slucajno pogled privukla ta ista kutija i neka neobjasnjiva sila me natjerala da pocnem razgledavati fotografije koje nisam pogledao godinama. Fragmenti zivota zamrznuti u vremenu i prostoru. I sa svakom fotografijom se pitam - dali sam to stvarno ja?
To jesu ilustracije mojih proslih dana ali koliko one stvarno predstavljaju mene?!
Gledam ih i pokusavam se sjetiti sta sam bas u tom momentu kada je kamera skljocnila mislio ili osjecao... I ne ide. Kao da je na tim slikama zarobljen potpuni stranac.
Kad razmisljam o svom sretnom djetinjstvu ne vidim ni jednu od tih slika.
Moje sretno djetinjstvo je dan kada sav prekriven blatom dolazim kuci, sretan jer sam uspio napuniti teglicu sa punoglavcima iz obliznje bare.
Moje sretno djetinjstvo je moj Stari koji mi donosi tog rodjendanskog jutra Price sa Divljeg Zapada. Beskrajna sreca kada me stavi u svoje krilo iza velikog volana i da mi da "vozim" nasu plavu limuzinu. Nedjeljne setnje koje se zavrsavaju nadmetanjem sa sestrom u tome tko moze pojesti vise kolaca u Bobisu, dok nas Stari gleda sa neskrivenim ponosom i zadovoljstvom.
Majka koja poput nekog cudnog svemirca sjedi ispod haube u frizerskom salonu, potpuno gluha za moje pokusaje da uzicam nesto para za slije. I miris njenih ruku....
I onda djetinjstvo prelazi u pubertet. I dok se vecina ljudi zivo sjeca svog prvog poljupca ja se najzivlje sjecam svoje prve "znacajne" erekcije. Stojim u moru do pojasa, u uvali Firule i drzim u narucju jednu malu vlasku princezu sa Kmana.
Bezazlena i nevina djecija igra odjednom je prerasla u nesto vise i ja je drzim u narucju pazljivo i njezno, opijen osjecajima koje nikada prije nisam iskusio. Ona se pracaka kao mala sirena i nesto kao protestira, trazi da je pustim i prijeti da ce pozvati svog oca. A u stvari se cijelo vrijeme pripija uz mene. Kosa joj je zalizana i mirise na more dok joj dah koji se odbija od mog vrata mirise na breskve. Firule su pune ljudi ali nas dvoje smo sami u svom svijetu, moje Speedo gace samo sto ne eksplodiraju u nekoj cudnoj mjesavini boli i zadovoljstva. Od male sa Kmana vise nista nije ostalo u mom sjecanju, cak ni ime. Samo taj narancasti suton na Firulama, mirisi i kapljice vode koje se presijavaju na njenoj glatkoj kozi. Eh da - tada aktualni film - Samo za tvoje oci sa Bondovom djevojkom koja je bila ista ona....
Da su barem fotografije mogle ovjekovjeciti sve te mirise, prizore i zvuke koji su zaista znacili moje odrastanje.
Dali bih sada vidio sebe kao bjesomucno kruzim Starcevicevom ulicom gledajuci u zatvorene prozore, dali bih osjetio tjeskobu koju donosi kraj ljeta bas kao u onoj pjesmi Don Henley-a Boys Of The Sumer
ili bih mozda vidio sve one veceri u Shakespeare-u , osjetio miris mora dok se u ljetnoj noci vozim na crvenoj vespi pijan od srece, Idine zelene oci kako svijetle u mraku, ko' sto rece onaj replikant u Blade runneru:
"All those moments will be lost in time, like the tears in the rain..."
I tako se ja ophrvah jednom podmuklom naletu nostalgije........
| 
