February 9, 2005 - ANTOANETA

Antoanetu sam prvi put zapazio nedugo nakon sto sam se doselio u moju ulicu.

Primjetio  sam je jos izdaleka i tesko je bilo odmah shvatiti da je u pitanju starica. Dali zbog visokog i uspravnog drzanja i gracioznosti kojom se obicno krece ili zbog teskih naslaga sminke kojima je uvjek prekrivena.

Malo sam ustuknuo kada sam joj se priblizio uocivsi  koliko je njeno porculanski bijelo lice izborano. Izgledala je kao neka cudna, istrosena i zbrckana  mjesavina Audrey Hepburn, Jovanke Broz i Marije Callas.

I tako smo se danima gledali izdaleka , ona mene ispod oka i starinskih suncanih naocala a ja nju sa neskrivenim divljenjem i pitanjem - Iz kojeg si ti filma babe izisla?

A onda sam jednog dana na kamionu koji svakog ponedeljka i cetvrtka  prodaje povrce na uglu ispred dizajnerskog studija Pippe Toledo birao pomidore i umjesto pomidore zamalo se uhvatio za ruku u sintetickoj rukavici . Bila je to njena ruka. Pogledala me onako s visoka i  zacvrkutala svojim melodicnim glasom:  "Kakav stas,  koja visina, vi biste na sceni sjajno izgledali!

Pjevate li, kakav vam je glas?!"

Nasmjesio sam se i rekao da ponekad  zapjevam pod tusem ali da sam siguran da nisam materijal za milansku Scalu. I tako je zapocelo nase poznanstvo sastavljeno  od niza neplaniranih i slucajnih susreta. Svakim od ovih susreta ja sam bogatiji za jos jednu pricu i jos jedan komadic puzzle slagalice o njenom zivotu.

ispostavilo se da je Antoanetta M. u stvari legenda operskog svijeta, dio sjajne tradicije naseg malog otoka koji je dao citav niz operskih zvijezda.

Bila je takav talenat da su je snubili i Metropoliten Opera i Milanska Scala. Na kraju je izabrala New York i svakog jutra  u devet ispred njenog apartmana u Park Aveniji cekala je limuzina da je odveze na probe. Ono najbolje tek je bilo pred njom kada je stigla vijest da su joj  oba roditelja pretrpjela mozdani udar u roku od sedam dana.  Antoaneta je spakovala kufere okrenila ledja velegradu, sjajnoj karijeri i vratila se na nas mali otok. 

Roditelji su umrli nakon nekoliko godina, voz za karijeru je odavno prosao  a Antoaneta je sada pomalo  ogorcena stara usidjelica, sama u velikoj kuci .

Monotoniju joj prekidaju samo sati pjevanja koje daje mladim studentima i  veliki piano na kojem provodi sate i sate. 

Nekada prodje i po nekoliko mjeseci da se ne sretnemo- tada je uobicajeni pozdrav prilikom susreta pracen prekornim uzvikom- " Opet me varate! Opet ste me napustili  i otisli sa drugom zenom! ". Ja prihvatam igru i nesebicno joj djelim komplimente i u stvari je vidim u punom sjaju, onakvom kakva je nekad bila, prposna mlada zena sa krupnim crnim ocima punim zivotne vatre.

Svaki put kada je sretnem pitam se zasto starost sa takvom okrutnoscu pravi karikaturu od naseg zivota. 

Metropoliten je  zasigurno ostao bez velikog talenta medjutim moja ulica sada ima neku cudnu magicnu atmosferu bas zahvaljujuci Antoaneti i opernim notama koje na mahove dopiru  iz kuce pod imenom Lydia na broju 124 dok drzi satove solfeggia.

Ponekad se puni mjesec zrcali u lokvicama na asfaltu, a zrak mirise svjezinom proljetnog pljuska tada se u tisini noci  nasa ulica rastapa u notama Chopenovih Nocturni koje Antoaneta stvara na svom glasoviru boreci se protiv insomnije.