June 2, 2005 - ONO SVE STO ZNAS O MENI....

 Ima bit da san potrošija I ono malo suza za navodnit dolinu sevdaha I bluesa,

Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde za one koji žele samo da žive I rade I ljube,

I smiju se svemu ka vicu...

A ja se pitan ima li smisla pravit dicu?!

Donosit ih na svit di su život I sloboda Ka roba, koju će neki moćnik prodat,

I ove stare melodije bude memorije Čiste nostalgije, I ne znan šta mi je...

Stari s bafima, stara s ogromnom trajnom

Sestra I ja, cili umazan slajom, I sve je daleko I tajno

Znan ni onda nije sve bilo bajno,

al ditetu sve je sjajno i pari mi se puno lipše

I ove kapi kiše ka da šapću: “Nikad više…”

Jer sve prolazi, ostaje samo u nama U srcima , u umu, I foto albumu...

Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad

Nasmijana lica nekih starih prika

Nekih nema više, ostale su sjene

Mora bit da je s njima nesta I dio mene

Al vrate ga kiše, I vitar s juga

Neka stara pisma, nostalgija I tuga. 

 Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit pa mislin,

tribalo je bit, jer je proklet ovi svit!

I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj

Zato se nadan da postoji I pakal I raj

Neki viši sud, Božja pravda Da presudi I kazni svakog onog gada

 Željnog rata I žednog krvi

Al ko je bez grijeha nek baci kamen prvi...

Ironično zaista, da citira Krista

Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista

I to u mraku, u miješanom braku

U nekoj dalekoj zemlji, sad je samo u zraku

I baš me je tamo donila roda

Da ne mrzin I buden pošten, iskren I odan

A razliku između zla I dobra

Nisan naučija ni od fratra, ni hodže, ni popa

A kad su zavladali oni šta su pali s kruške

Božji ljudi su blagoslovili puške

Janjce slali u smrt, za svoga Boga, jedinoga

Za ludilo svoga ideologa kad bijesni mržnja razum nije lijek

I ludilo uvik promijeni tijek Povijesti,

i ispiše novu krvavu stranu U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.

Zato letin visoko iznad napaćenog tla

Daleko od poimanja dobra i zla visoko gore, ka Suncu,

u nebesa di se gužvaju poruke SMS-a

iz ovog vrimena izlazin van

I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san

Neki bolji dan, pun smija I vica

 Di su sritni ljudi I njihova dica

I gledaju u sutra, ozarena lica

Puni nade, u tom svitu pravde  

Jednakosti, bratstva I slobode

 U svit ljubavi me misli vode

I još uvik virujen da će na ovoj planeti

 Jednog dana svi ljudi moć živit sretni

Razum, ljubav I znanje

 izgradit će raj

 I znaj,

neće biti ironije za kraj! 
 

Nikada nisam volio prebirati po starim fotografijama. Marljivo ih skupljam na veliku hrpu i  sve su bez ikakvog reda odlozene u jednoj kutiji, fotografije iz  teenage dana smjenjuju se sa gologuzim slikama iz prve godine zivota. 

Ovih dana mi je slucajno pogled privukla ta ista kutija i neka neobjasnjiva sila me natjerala da pocnem razgledavati fotografije koje nisam pogledao godinama. Fragmenti zivota zamrznuti u vremenu i prostoru. I sa svakom fotografijom se pitam - dali sam to stvarno ja?

To jesu ilustracije mojih proslih dana ali koliko one  stvarno predstavljaju mene?! 

Gledam ih i pokusavam se sjetiti sta sam bas  u tom momentu kada je kamera skljocnila   mislio ili osjecao... I ne ide. Kao da je na tim slikama zarobljen potpuni stranac.

Kad razmisljam o svom sretnom djetinjstvu ne vidim ni jednu od tih slika.

Moje sretno djetinjstvo je dan kada sav prekriven blatom dolazim kuci, sretan jer sam uspio napuniti teglicu sa punoglavcima iz obliznje bare.

Moje sretno djetinjstvo je moj Stari koji mi donosi tog rodjendanskog jutra  Price sa Divljeg Zapada.  Beskrajna sreca kada me stavi u svoje krilo iza velikog  volana i da mi da "vozim" nasu plavu limuzinu.  Nedjeljne setnje koje se zavrsavaju nadmetanjem sa sestrom u tome tko moze pojesti vise kolaca u Bobisu, dok nas Stari gleda sa neskrivenim ponosom i zadovoljstvom.

Majka koja  poput nekog cudnog svemirca sjedi ispod haube u frizerskom salonu, potpuno gluha za moje pokusaje da uzicam nesto para za slije. I miris njenih ruku....

I onda djetinjstvo prelazi u pubertet. I dok se vecina ljudi zivo  sjeca svog prvog poljupca ja se najzivlje sjecam svoje prve "znacajne" erekcije. Stojim u moru do pojasa, u uvali Firule i drzim u narucju jednu malu vlasku princezu sa Kmana.

Bezazlena i nevina djecija igra odjednom je prerasla u nesto vise i ja je drzim u narucju pazljivo i njezno, opijen osjecajima koje nikada prije nisam iskusio. Ona se pracaka kao  mala sirena i nesto kao protestira, trazi da je pustim i prijeti da ce pozvati svog oca. A u stvari se cijelo vrijeme pripija uz mene. Kosa joj je zalizana i mirise na more dok joj dah koji se odbija od mog vrata mirise na  breskve.  Firule su pune ljudi ali nas dvoje smo sami u svom svijetu, moje Speedo gace  samo sto ne eksplodiraju u nekoj cudnoj mjesavini boli i zadovoljstva.  Od male sa Kmana vise nista nije ostalo u mom sjecanju, cak ni ime. Samo taj narancasti suton na Firulama, mirisi i kapljice vode koje se presijavaju na njenoj glatkoj kozi. Eh da - tada aktualni  film - Samo za tvoje oci  sa Bondovom djevojkom koja je bila ista ona....    

Da su barem  fotografije mogle ovjekovjeciti  sve te mirise, prizore i zvuke koji su zaista znacili moje odrastanje.

Dali bih sada vidio sebe kao bjesomucno kruzim Starcevicevom ulicom gledajuci  u zatvorene prozore, dali bih osjetio tjeskobu koju donosi kraj ljeta bas kao u onoj pjesmi Don Henley-a Boys Of The  Sumer

ili bih mozda vidio sve one veceri  u Shakespeare-u , osjetio miris mora dok se u ljetnoj noci vozim na crvenoj vespi pijan od srece,   Idine zelene oci kako svijetle u mraku, ko' sto rece onaj replikant u Blade runneru:

"All those moments will be lost in time, like the tears in the rain..."

I tako se ja ophrvah jednom podmuklom naletu nostalgije........ 

May 26, 2005 - PUTTING OUT THE FIRE WITH GASOLINE ili Mani se mene Luda Nasto!

Ima jedan film za koji slobodno mogu reci da je  ostavio prilicno veliki trag  u mom zivotu. Dugo godina bio mi je to najomiljeniji film, a onda je vrijeme ucinilo svoje i polako sam ga zaboravio.  Gotovo sasvim.

Nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog downloada, konacno sam ga uspio dodati svojoj kolekciji i ovih  dana sam ga ponovno odgledao nakon tko zna koliko godina.  Naime ja sam zadnji put taj film gledao kao djete, sjecam se da sam isao u kino Central nekoliko dana zaredom i da sam ga gledao bar jedno pet sest puta, istrosivsi sav svoj dzeparac. Sjecam se da sam bio toliko opcinjen tim filmom da sam izrezivao sve moguce slike iz novina a isto tako se sjecam da je Nastasija Kinski igrala znatnu ulogu u mojim mokrim adolescentskim snovima.

I dan danas postoji  negdje u nekoj kutiji  u mom roditeljskom domu plakat koji je tolike godine  imao pocasno mjesto na zidu moje sobe, mislim sve tamo negdje do sredine mojih dvadesetih godina. Krupni plan Nastasije, mokre od kise sa zvjerskim macjim ocima, voda joj se cjedi niz senzualna poluotvorena usta a iza nje je glava crnog pantera sa razljapljenim celjustima.

 A tek koliko puta sam padao u zanos slusajuci Bouwijevu istoimenu pjesmu -

See these eyes so red
Red like jungle burning bright
Those who feel me near
Pull the blinds and change their minds
It's been so long
A narucito...

And i've been putting out the fire with gasoline
Putting out the fire
With gasoline

See these tears so blue
An ageless heart that can never mend
Tears can never dry
A judgement made can never bend

Ono sto me fascinira je da film i dan danas , nakon toliko godina nije izgubio svoju magicnost.  Obicno vam se desava da vas filmovi koje ste voljeli kao djeca ostave ravnodusnim kad sazrijete, medjutim to sasvim sigurno nije slucaj sa  filmom Cat People.

Ok, priznajem  prica je totalno nebulozna i naivna i sada me svakako ne fascinira onoliko koliko je to bio slucaj kada sam bio balavac.  Remake vec prozvakane plitke radnjice. Prokletstvo ljudi macaka, potomci drevnog plemena osudjeni na incest.  Ukoliko vode  ljubav sa nekim tko nije njihovog soja pretvaraju se u crnog pantera i mogu ponovno dobiti ljudski oblik tek kad nekoga ubiju. Stupidno i ne pretjerano mastovito . Ali sta je Shrader uradio od ove stupidne fabulice , hmm, ne znam odakle poceti.

Prvo film ima nevjerovatno upecatljivu atmosferu koja vas potpuno obuzme.

Ne znam jeste li primjetili da se svi cool i magicni filmovi a i isto tako i knjige desavaju bas u New orleansu.   Svaki kadar je pravo bogatstvo fotografije i atmosfere, u tolikoj mjeri  da mozete osjetiti vlazni sumrak Louisiane,  namirisati kisu na prastarim ulicama.

Ja se jednostavno  sasvim rasplinem  dok gledam ovaj film.

Nastasija Kinski je u isto vrijeme nevina djevica koja tek otkriva svoju seksualnost i svirepa zvijer. 

Poslije sam saznao da je Shrader bio ljudo zaljubljen u Nastu koja ga je odmah po snimanju filma i napustila :

Cak i specijalni efekti, dan danas nakon svih Gospodara prstenova i Ratova zvijezda i dalje izgledaju majstorski.  Transformacija Naste u macketinu je totalno uvjerljiva i savrsena.

Ma sta ja tu trosim rijeci, taj film jednostavno treba dozivjeti, zavalis se udobno po mogucnosti uz casu dobrog vina  i odvrnes do daske,

a sto se New Orleansa tice, srest cemo se mi opet, siguran sam u to...

(Paperback info from Amazon)

Tanen rolled his eyes, picked up the phone, and called Schrader. "Listen, you fucking idiot, this girl is running around telling everybody you shot her crotch and you're going to put beaver shots in the middle of this movie, what the fuck are you doing?"

"Oh man, she fucked me over and I'm going to fuck her"

"Jesus Christ, you asshole, don't put any beaver shots in this movie"

May 22, 2005 - FAMILIJA MERCAT

Jos u studentskim danima dok bi se dugo vozio autobusom  i promatrao najrazlicitije ljudske face dosao sam do zakljucka da svako ljudsko bice ima svoju - ja sam to nazvao- "totemsku zivotinju".

Totemska zivotinja je zivotinja kojoj ste srodni. Ovoj zivotinji ste slicni kako  izgledom tako i  kretnjama. Ponekad  se ovo vidi iz aviona, medjutim ponekad je i izvjezbanom oku potrebno provesti sate i sate u obzervaciji prije nego sto se totemska zivotinja otkrije. Ovaj zadatak je utoliko tezi ukoliko je u  pitanju vrlo egzoticna i ne pretjerano poznata zivotinjska vrsta.  Za uspjesno bavljenje ovim hobijem neophodno je temeljito poznavanje zoologije.

Bilo kako bilo, ima u mojoj ulici, dvije kuce nize jedna familija za koju sam siguran da svi odreda pripadaju africkoj vrsti srodnoj mungosima koja se zove Meercat (na engleskom, na nasem ne bih znao). Ova zivotinja zivi u grupama, i karakteristicno je da se non stop propinju na zadnje noge i izviruju iz svojih jazbina.

Slicnost ovih  mojih susjeda, zovimo ih odsada familija Mercat, sa tom zivotinjom je tako upecatljiva da sam se danas kad mi je to sinulo, smijao cijelim putem do kuce.

Naime ima ih cetvoro. Tata, mama i dva mala sincica koji slice kao jaje jajetu. U stvari kad bolje razmislim, svi cetvoro slice kao jaje jajetu, sicusni su (mislim da mi tata dopire do pazuha, mama do pupka, a sincici iako ranih teenage godina mozda do kuka), crni i dlakavi, imaju ogromne crne  oci i svi cetvro nose naocale. Prilicno su stidljivi. Iako ovdje zivim vec vise od 5 godina sa svim susjedima uvjek izmjenim nekoliko recenica. Medjutim pripadnici Merkat familije najcesce se  boje i pogledati u mom pravcu, ako se desi da im uhvatim pogled onda ce stidljivo promrmljati pozdrav i skrenuti pogled na dole.

Ono sto mi je najinteresantnije kod Mercat familije je njihov obicaj da non-stop izviruju iz svojih vrata i gledaju niz ulicu. Kada sam to prvi put primjetio, bio je u pitanju deckic (koji od dvojice ne bih znao da me ubijes)  i pomislih : "Ok, mozda nekoga cekaju." Medjutim ubrzo je postalo jasno da je to neki cudni porodicni ritual. Mama Merkat, tata Merkat  svaki puta kada prodjem uvjek je to netko drugi. Pomole svoju kustravu glavicu kroz vrata , zaposleno gledaju daleko niz ulicu, kao da se koncentriraju da slucajno ne pogledaju u mene, a zatim nakon nekoliko sekundi  uz tresak  Merkat glavica nestane iz vrata Merkat kuce.

I to tako traje vec godinama. Dao bih ne znam sta da mi netko objasni o cemu se tu u stvari radi.

May 16, 2005 - NEDJELJOM POPODNE KOD MENE U GOSTIMA

Svi gradovi su isti nedjeljom popodne, od  Splita preko Seattlea, Zagreba i Beograda pa sve do mog otoka.

Lijena tisina,  tesko je povjerovati da se iza svih tih zatvorenih prozora i vrata odvijaju ljudske drame...

A onda zapocinje predstava...

I vrijeme za trenutak stane, i sve izgleda kao na usporenom filmu...

I ljudi i more se za momenat utisaju kad nastupi tanka linija koja odvaja dan od noci...

Da bi na kraju ponovno nastupio kresendo u kojem se uz Votka Tonik i zveckanje casa oprastamo sa jos jednim weekendom i postajemo jos jednu sedmicu stariji...

May 15, 2005 - KAKO SAM SE SUSREO SA SUFISTIMA

-Slike stizu uskoro-

Dosad sam se u zivotu najbolje proveo onda kada bi negdje otisao preko volje.

Tako je bilo i veceras.  Subotnje Vece- najgori dan za izlaske.  Usnula pristolnica nestvarna kao i uvjek. Oronula zgrada starog univerziteta i mali teatar dupke pun.

Dogadjaj - cudan koncert. Na sceni je 5 muzicara. Jedan svira celo i englez je. Drugi ne svira nista, samo pusta sa mix pulta vec izmiksane groove ritmove. Treci dolazi iz Irana i svira djembe iliti  nekakve bubnjeve. Tu je zatim bradati Sufi mistik  koji svira svu silu nepoznatih instrumenata i uz to pjeva suffi poeziju . I na kraju jos jedan Englez na klaviru.

A onda zapocinje magija.  Nevjerovatna fuzija istoka i zapada. Bah susrece drevne istocnjacke ritmove, zvuk koji nepogresivo nalazi put do najskrovitijih predjela duse.

I sve to zacinjeno sufi poezijom.

The Agony and Ecstasy of Divine Discontent:
The Moods of Rumi

In the orchard and rose garden

I long to see your face.

In the taste of Sweetness

I long to kiss your lips.

In the shadows of passion

I long for your love.

Oh! Supreme Lover!

Let me leave aside my worries.

The flowers are blooming
with the exultation of your Spirit.

By God!

I long to escape the prison of my ego

and lose myself
in the mountains and the desert.

These sad and lonely people tire me.

I long to revel in the drunken frenzy of your love
and feel the strength of Rustam in my hands.

I’m sick of mortal kings.

I long to see your light.

With lamps in hand
the sheiks and mullahs roam
the dark alleys of these towns
not finding what they seek.

You are the Essence of the Essence,

The intoxication of Love.

I long to sing your praises
but stand mute
with the agony of wishing in my heart

May 13, 2005 - NOMADSKO SRCE

Zadnjih dana intenzivno osjecam pripadnost ovoj  stjeni okruzenoj sinjim morem. Vise nego ikada moj mali Otok je moj dom.

Neki veliki zivotni zakljucci ti se uzivotu obicno prikradu sasvim nenadano.

Tako je i mene ljubav prema svakom kamencicu od kojeg je moj  dom sazdan zaskocila nedanadno i tiho.

Pripadnici dalmatinske frakcije moje familije uglavnom imaju jako visoke jagodice i skoro mongolski oblik ociju. U familiji postoji i poluanegdota-polupredanje da vucemo porijeklo od Gingis-Khanovih ratnika.

Meni je to uvjek bilo smijesno, medjutim i dalje se ponekad zapitam kad vidim neke svoje rodjake.

Ako su zaista Mongoli doprinjeli genomu moje prgave familije to moze objasniti moju neutazivu zedj za novim predjelima i novim prostranstvima. Kao mali sam cesto mastao o zivotu u nekom drevnom vremenu,  u sedlu , lutajuci beskrajnim stepama.

A onda me bozija ruka nakon niza neobicnih okolnosti njezno ali odresito istovarila  na moj mali otocic. Tada mi je izgledalo kao da se cijeli univerzum urotio u namjeri da  od svih mogucih mjesta na kugli zemaljskoj zavrsim bas ovdje. Osjecao sam se kao list sa kojim se poigravaju bogovi, sto sam vise upinjao da krenem u jednom pravcu, vise sam se priblizavao suprotnom. I tako  se nakon  Odiseja i Sv. Pavla i moja malenkost nasukala na ovim cudnim obalama. Kada je pilot najavio sletanje  pitao sam se - a gdje cemo to sletjeti? I onda je odjenom iz morskog plavetnila pred mojim ocima izronila sitna pulsirajuca tockica. Sve i da sam precizno gadjao pikado sterlicom na globus tesko da bih bas nju pogodio.

Sve ove godine sam se pitao sta je tome razlog. Cekao neki dogadjaj biblijskih razmjera da mi potvrdi smislenost ovog zivotnog ishoda. Medjutim ovih dana mi je sve  postalo kristalno jasno.

Bez fanfara i bez gromova. Tiho i sasvim njezno.

Nomadska krv i dalje ponekad prokljuca, kada se veliki oblaci poput konja pocnu propinjati na prostranstvu sirokog neba,  ili kada mi pogled preko sivog mora odluta prema  beskrajnom horizontu. Ali onda onda udahnem duboko i utjesim se mislju da bi i me i na samom rubu svijeta opet docekali ti isti oblaci i taj isti horizont. Tada  uzvratim zagrljaj mojoj stjenovitoj ljubavnici, i bez rijeci joj se kunem da je nikada necu napustiti.

May 9, 2005 - GOD IS A DJ

Dok sam se jutros vozio na posao, osjecao sam se kao ona faca iz aleksandrijskog kvarteta, sto je uvjek imao za light motiv Jaime Jaime la vie, vise se ne sjecam detalja, mozda sam ja to cak sve  potpuno pogresno upamtio, davno sam citao knjigu.

Dogadja se negdje pedesetih u Egiptu, I svaki put kad bi se ovaj tip osjetio bliskim bogu, tj kada bi uzivao u nebu  nad pustinjom, ili mirisu atmosphere,  sa  radija u njegovom autu cula se pjesma Jaime Jaime la vie – sto mislim znaci nesto kao Volim Zivot.

To je onaj osjecaj zadovoljstva. Tihe nepretenciozne srece, kad vam je jednostavno sve uz zivotu potman.

Ima jedan track na CD-u Chill House Mix – Caffe del Mar.( bthw cijeli CD je ludilo)

Koji zapocinje rijecima: “True house music is an instrument of God and if used wisely , it can change ur soul, It can change ur soul…..

Kad sam prvi put ovo cuo smijao sam se toj pretencioznosti, medjutim jutros sam shvatio.

Savrsen dan, more potpuno mirno, na njemu nema ni najmanje brazde a arija topla,mirisljava i mekana kao dodir zene. Potpuno te obujmi. Dok sam trcao uz more   naisao je prvi nalet endorfina  i kristalno jasno sam shvatio da True House Music IS Instrument Of God! Valjda odatle ta tiha sreca, kao i svaki put kada na sekund dodirnem boga.

Od mene danas samo toliko....

May 7, 2005 - DRAGIM OBOZAVATELJIMA

Uvjek se iznenadim i malo trgnem kada saznam da netko prati ovaj blog.

Danas sam sreo Sonju. Sonja je nekad bila super riba , sto bi se  narodski reklo.

Sada  je Sonja preljepa zena u naponu snage, sa vatrom u plavim ocima i crvenoj kosi.

Danas je za ruku vodila malog djecaka, koji je tek prohodao sa tom istom vatrom u kosi i osmjehom koji osvijetli cijelo lice.

Igrom slucaja Sonja zna za ovaj blog, ja sam vjerovatno jedan od rijetkih blogera ciji je identitet poznat i stvarnim osobama iz zivota.  Prekorila me je sto vise ne pisem.

I rekla mi je da divno pisem.

A ja sam  se totalno prenerazio. Ne zelim glumiti laznu skrmnost ali uopce ne ocekujem da netko uzima za ozbiljno ove moje piskarije.

Medjutim posto takvi evidentno postoje mislim da im dugujem ispriku a i otkrivanje razloga zbog kojeg nisam puno pisao.  U zadnje vrijeme svu moju net kreativnost usmjerio sam u pravljenje bebe sa Justinom,  oni koji ovaj blog prate jako dobro znaju tko je Justina.

A nase djete je ovdje, ako vam se svidja moje pisanje pretpostavljam da ce vam se nasa prica u cetiri ruke svidjeti jos vise. Doduse jos uvjek je rano posto je beba tek embrio...

http://blogs.forumer.com/AleJustina/

May 7, 2005 - JEDNO VJENCANJE I JEDNA SAHRANA ILI PUT U AUSTRALIJU KOJEG NECE BITI

Prosle sedmice sam morao otici kolegi na sahranu oca.  Bio je to moj prvi ulazak u crkvu nakon dugo dugo vremena. I opet sam se podsjetio zasto mi se toliko gadi cijeli taj koncept. Koliko samo moras biti glup, neprosvjetljen i zatucan da dozvolis da se tobom manipulira na tako besraman nacin. Da ti tamo neki ljigavac predstavlja sebe kao jedinu mogucu vezu s bogom, kao olicenje duhovnosti a vidis da mu se oci zacaklise kada je krenula korpica sa dobrovljnim prilozima.

Nisam imao crnu kravatu i nisam htio kupiti crnu kravatu samo za tu priliku. Necu nikada staviti crnu kravatu. Ne znam zasto ali od same pomisli na to da stavljam crnu kravatu sav se najezim  Imao sam tamno sivu , zagasitu metalic kravatu i buduci da je na nasem malom otoku strogo pravilo da se na pogrebima nose jedino crne kravate ja sam sa svojom metalno sivom kravatom strsio u uniformiranoj masi koja je  tog sparnog popodneva ispunila crkvu. U zraku je mirisala oluja, osjecao se elektricitet i cula se daleka potmula grmljavina iako je nebo nad otokom bilo vise zuto nego tmurno, prekriveno nekom cudnom izmaglicom.

I dok su drugi u skrusenoj molitvi izvodili ubitacnu tjelovjezbu: sjedi, ustani, prekrizi se, kazi amen, klekni, ja sam sjedio poput balvana i razmisljao zasto  je meni toliko tesko da u zivotu stavim crnu krvatu....

Danas mi na stolu uz kompjutor stoji zlatna pozivnica. "Petak 13-ti, Rebecca i Oliver would like the pleasure of your company  at the celebration of their marriage..."

Gledam pozivnicu, okrecem je u ruci i vise mi nista nije jasno. Becky i Oli,  otkada postoji grupa koja se sada bthw skoro vec sasvim raspala njih dvoje  su medju nama misfitima, osobenjacima i ljudima sklonim totalno cudnim i totalno neprilicnim vezama sinonim za cvrstu old fashioned vezu. Predani i njezni ljubavnici, nekad sam ih znao  vidjeti kao dvije napuhane gugutke koje uvjek tiho gugucu negdje  na rubu grupe, tihi  a opet tako upecatljivi i prisutni. Divni ljudi  ako se izuzme Olijev totalno krebilni smisao za humor.

A onda me je neki dan kao grom iz vedra neba, usred pauze za rucak, prvog pravog ljetnog dana, dok sam se divio plavetnilu mora mirnog kao ulje, pogodila vjest. Chrissie mi je usplahirenim glasom iz mobilnog priopcila da vjencanja nece biti.

Naravno nisam nista pitao jer sam shvatio da je ona uz Becky i mogao sam u stvari cuti njene jecaje u pozadini.

Nazvao sam Olivera, medjutim nije htio primiti poziv. Samo mi je poslao sms da ce mi se javiti kasnije. Nije se javio  do danas.

Bolje , ne znam ni  sta bih mu rekao a i ne zanima me previse sta se tocno desilo. Bitno je samo da Becky i Oli vise ne postoje kao item. i to je ono sto me duboko uznemirava. I bas sam sada nesrecan dok prevrcem zlatnu pozivnicu u ruci, slusam AY AMOR, Bola d nieve - sa Almodovarovog soundtracka i razmisljam kako  Becky i Oli nikada nece vidjeti velik koraljni greben ni crvenu  stjenu na kojoj su misteriozno bez traga nestale dvije djevojcice pocetkom stoljeca prilikom skolskog izleta. Zadnjih dana njih dvoje nisu ni o cemu drugome mogli pricati nego o tom svom medenom mjesecu u Australiji....

April 10, 2005 - CAROBNJAKOV NACIN -LEKCIJA BR.4

"

Tko sam ja? Ovo je jedino pitanje vrijedno postavljanja i jedino  koje ostaje bez odgovora.

Tvoja je sudbina da igras mirijadu uloga, ali nijedna od ovih uloga nisi ti.

Duh ne pripada mjestu ali ostavlja iza sebe otisak koji zovemo tijelo.

Carobnjak ne misli o sebi kao o  pojedincu koji sanja o ogromnom svijetu, on misli o sebi kao o svijetu koji sanja o pojedincu."

Objasnjenje

Carobnjaci su sorta koja je bez pravog imena i bez adrese. "Iako me pozoves mojim imenom i dalje si stranac" rece Merlin. "To sto mi prepoznajes lice ne znaci da me zaista poznajes!Carobnjaci vide sebe kao gradjane univerzuma. Stoga je potpuno nebitno gdje se trenutno nalaze.

U smrtnom zivotu prvo i najvaznije sto nam odredjuje limite jesu imena, etikete i definicije.  Ovi limiti naizgled se odnose na Tebe a u stvari se odnose samo na tvoje tjelo. A Ti si mnogo vise nego svoje tijelo.

  Prakticna Primjena

Da bi iskusili ovu lekciju potrebno je da za odredjeno vrijeme zaboravimo svoje ime. Da kazemo glasno- Tko sam ja?

Iskakanje iz uloga koje svakodnevno igramo nije ni najmanje lako medjutim u carobnjakov svijet se ne moze uci  ukoliko definiramo sebe kroz role koje u svakodnevnom zivotu igramo.

Iako zvuci nevjerovatno misli u nasim glavama ne pripadaju nasem pravom JA- pripadaju nasem imenu i ulozi u koju smo uzivjeli.

Kada se ujutro probudimo postoji djelic sekunde , prije nego pocnemo misliti od danu koji je pred nama, moment u kojem se jednostavno samo osjecamo budnim bez nekih misli. Momement kada smo samo mi, u jednostavnom stanju svijesti. Ovo se ponavlja u toku dana vise puta, ali vecina ljudi ovim momentima ne pridaje nikakavu paznju.

Medjutim, vrlo je jednostavno iskociti iz uloga koje igramo u svakodnevnom zivotu. Dok citate ove redove jednostavno svoju paznju usmjerite ka onome koji cita. Ukoliko slusate muziku - usmjerite paznju ka onome koji slusa. U bilo kojem slucaju iskusit cemo svjesnost koja je budna, trezvena, potpuno nepristrasna i tiha a opet tako intenzivno ziva.

Biti covjek cini nas stvarnim. Stvarnost se ne moze definirati, moze se samo iskusiti. Budi  svjestan onih momenata  u toku dana kada osjetis svoje pravo Ja, iza udaha ili osjecaja.

Prije nego iskocis iz kreveta probaj uhvatiti ovaj nagovjestaj bitka, cistog i jednostavnog prije nego razum pocne blebetati. Ovo spokojno, bezimeno stanje donosi totalni spokoj.  Ovo stanje ne mozemo dodirnuti rijecima, mislima ili akcijama. Ovo stanje je kao dvorac cije zidove ni jedna armija nece srusiti, dvorac u kojem je prava zivotna riznica.

April 10, 2005 - VUK OVAJ PUT MJENJA CUD A NE DLAKU

"Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao pecat oporuke. Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo i slobodu. Jer, vuk sa na vuka nastavlja. Nije mi prenio poruku, ali ja sam je primio. Prepoznaje se na meni. Vidim je u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec lutaju po meni, otkidaju bijele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i grizu za svaki zalogaj duse. Prate me kao i vuka. Opkoljavaju praskozorja i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom. Lako je meni s psima. Ali, nasljednik vuka i sam je divljac izvan zakona. Dizu se na mene potjere i cekaju me u zasjedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci s jezera koji pucaju nespretno i ubijaju napola. Sad sam ja na nisanu. I netko ce ovdje ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Navratiti cu da vidim tko ce. Navratiti cu, osim, ako, mozda, namjerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao. "

Ne znam cije su ovo rijeci ali kao da sam ih ja pisao.   Ovih dana intenzivno razmisljam o svim promjenama koje su se u mom zivotu dogodile. O sjajnoj ekipi koja se raspala.  Samo je Natasa ostala, i dok smo jutros setali  sivim danu trazeci odgovore na pitanja iz svakodnevnog zivota,i profesionalne i licne nedoumice naletim u Kaficu na ostatke moje "familije". Kao i obicno nije mi bila prijatna pomisao da vise nisam toliko blizak sa ljudima koji su mi  nekada ispunjavali zivot.   Kazu da si obicno ono s cime si okruzen, tj. da se obicno okruzujes ljudima slicnim sebi. Danas mi je postalo kristalno jasno koliko smo sada daleko.  Vise nismo oni isti ljudi koji zele iste stvari u zivotu. Evolvirali smo ali u razlicitim pravcima.  

Dugo vremena sam pokusavao shvatiti sta se u stvari tocno  desilo, analizirao sve dogadjaje. Medjutim konacno sam shvatio  da ja vise nisam ona ista osoba koja sam bio kada sam upijao te ljude i oni upijali mene.   Shvatio sam da sam u stvari ja bio taj koji  je trazio samocu i odmor od svega. Nikad prije nije mi se desavalo da  u sred nekog partija, okruzen gomilom ljudi, osjetim samocu  i otkrijem zjapecu prazninu u sebi.  I odjednom mi je postalo jasno, sve ovo sto se dogadjalo u proteklih godinu dana bilo je samo veliko rasciscavanje prije postavljanja nove scene. 

U svemu  me najvise raduje sto vise nisam osoba koja se boji promjene. Sada sam onaj koji se promjeni raduje.

Ali najdraza mi je mudrost koju sam u procesu otkrio:

Vecina  crnjaka, nemira i negativnih emocija  koji su me s vremena na vrijeme znali  oboriti sa endorfinskih visina nisu moji crnjaci, nemiri i negativne emocije.  Bili su tudji a ja sam ih dozivljavao kao svoje.  Podmetao ledja bas zbog toga jer nisam vidio da su tudji.

Novi ja  je sada u stanju u startu prepoznati  tudje  crnjake. Pozdravit ce ih uljudno i izmaknuti se da prodju mimo njega.  He he, bas mi se svidja novi ja.

March 3, 2005 - NEPODNOSLJIVA TESKOCA POSTOJANJA

Sta se dogodilo sa onim- Boy meets girl, boy likes girl and they live happily everafter.

Dali se stvarno dogadja sve ono o cemu smo citali u SF-novelama, polako ali sigurno se udaljujemo jedni od drugih?!

Danas nesto razmisljam kako je nekad sve bilo puno lakse. Bar tako kazu moji roditelji.

Npr. u vrijeme mog oca bilo sasvim normalno kad vidis neku curu koja ti svidja, da istu malo pratis po Rivi a zatim joj pridjes i zapodjenes razgovor. Danas bi vjerovatno da uradis tako nesto bio proglasen za psihopatu par exellance. Mladi ljudi suprotnog spola na javnim mjestima ovih dana se uglavnom samo gledaju, ni jedno ni drugo se ne usudi napraviti prvi korak jer vrijedi nepisano pravilo da si looser ukoliko bas ti prvi pridjes. Pri tom mislim na neke normalne situacije, a ne one u kojima si pijan i bez problema dohvatis prvo tijelo koje ti se nadje pri ruci, zavrsis sa tim istim objektom zivotinjske pozude u krevetu a onda provedes nekoliko dana nastojeci zaboraviti sok jutra poslije. Tim sportom sam se odavno prestao baviti. Mislim na potragu za trajnijom partnericom.  Onog momenta kad susretnes zenu do koje ti je stalo valjda zato sto ti je stalo - pocinjes sebe blokirati raznim predrasudama, ubjedjenjima i negativnim stavovima koji vladaju u danasnjem drustvu. Imam puno prijatelja  koji su single, i prijateljica. Poznajem i puno ljudi koji su u nekim bezveznim vezama povrh kojih se nadaju da ce se pojaviti netko tko ce ih oboriti s nogu. Svatko nesto trazi, a koliko vidim nitko nista ne preduzima da bio pronasao ono sto trazi. Mislim kako ces znati dali je bas ona ta koju si cekao svo vrijeme ako s njom ne progovoris.

S druge strane danas imamo cyber poznanstva, medjutim tek to cini stvari jos kompliciranijim. Sustina je ista samo sto je ovaj put  redosljed izmjenjen. Ovoga puta dobijes na dlanu totalni uvid u karakter i zivot izabranice svoga srca. Medjutim nemas pojma dali  su vase feromonske cestice kompatibilne, dali ce izmedju vas prostrujati fluid, dali ce ti se uopce svidjeti  boja njenog glasa, kako mirise a da ne govorim kako izgleda.

Ja sam isprva bio ubjedjen da je internet takav medij da  unatoc sterilnosti ekrana izmedju redova mozes procitati sve o nekoj osobi, kristalno jasno.

Introverti se ne upustaju u cyber veze rekao bih a  extrovert ce ti sam o sebi sve servirati.

Medjutim sada vise nisam siguran da je internet tako ekspresivan....

Naime imam jednog prijatelja koji je uvjek sa nepogresivim instinktom psa gonica bio u stanju namirisati kada  zena prolazi kroz PMS. Prijateljice, kolegice, slucajne poznanice, konobarice uvjek mu je bio dovoljan jedan pogled na zenu, u najgorem slucaju tek nekoliko progovorenih rijeci da nepogresivo postavi dijagnozu. Imas PMS? Uvjek se radovao reakcijama koje je ovo sesto culo izazivalo kod zena. . Ovo je definitvno nevjerovatna prednost jer ako znas da je zena u PMS-u onda je ne tetiras kao normalno ljudsko bice i time se u startu sprecava vecina problema koji nastaju u komunikaciji izmedju muskarca i zene. Kad god je glasno izrekao ovu dijagnozu dobio je potvrdan odgovor tako da je bio ubjedjen da je pravi ekspert za detekciju PMS. A onda je upoznao jednu finu curu preko interneta i mrvicu  po mrvicu poceli su jedno drugome otvarati dusu, zblizili se i postali prilicno intimni. Kad mu  je ona jednog dana rekla-Imam PMS. Nije mogao vjerovati da mu je to promaklo.

Da je njegov dar na novom terenu  internet komunikacije potpuno zakazao.

I onda se pitam koliko mi sebe u stvari obmanjujemo kada tvrdimo da je internet ipak transparentan i da se kod dugotrjanije i detaljnije komunikacije ipak ne mozemo sakrivati iza screen imena i fancy avatara.

Ali dobro ima vremena, time je otvoreno cijelo novo podrucje istrazivanja za psihologe i sociologe  koji tek stasavaju

March 2, 2005 - 4 CAVKE CUCE NA CAMCU I CEKAJU 4 COVJEKA

'Blackbirds like small priests walked in the  fields.'

--  Niall Williams -- 

Na  nepotpisanom komadicu pohabanog papira koji sam nasao ispod brisaca na mom crnom autu bilo je napisano:

From an old Scottish rhyme:

1 Crow bad news ; 2 Crows myrth; 3 Crows a wedding;4 Crows a birth; 5 Crows for riches; 6 Crows a thief; 7 Crows a journey; 8 Crows for grief; 9 Crows a secret; 10 Crows for sorrow; 11 Crows for love; 12 Crows good day after.

February 16, 2005 - ZOMBIE

"Virusi su sitni mali hajvancici koji kad nam unidju u tijelo onda nam ono puno astme biva."

Uvjek se sjetim ovog objasnjenja virusa koje sam u ranom djetinstvu dobio u kuci najboljeg prijatelja od njegove babe iz Sarajeva.

Ja ovih dana razmisljam kako te nesto tako  sicusno moze tako rasturiti da ne znas kako se zoves. Kada je bolest u pitanju ja sam inace teska kukavica a da ne pricam kakav sam hipohondar. Nisam navikao bolovati i ako me glava zaboli vise od jednog popodneva moja prva pomisao ce biti da imam tumor na mozgu.

Fascinantno je  koliko ti se promjeni karakter kada si bolestan.  Ja sam se od vedre i optimisticne osobe zadnjih dana pretvorio u depresivnog i malodusnog skota koji ne vidi razloga za dalji nastavak zivota. Nesto se mislim - kao da je virus u mene transplantirao neciji tudji karakter, djelic duse osobe u kojoj je stanovao prije negoli se uselio kod mene. I sto je najgore nikako ga se otarasiti. Cujem da otokom hara neka cudna viroza koja nema tako jake simptome gripe medjutim drzi se dosta dugo- nekad i po dvije sedmice. Sta god da je slucaj ja se vec nesto vise od sedam dana vucem okolo kao zombi. Kasljucanje, slina i ostali uobicajeni simptomi me toliko ne pogadjaju, ono sto me pogadja jeste sto imam volje za zivotom koliko i logoras iz Dachaua 1944-e.

Da ne govorim da sam potpuno obustavio svaku fizicku aktivnost i da zderem kao svinja. Jedino o cemu razmisljam jest kako se dovuci do kuce i parkirati ispred televizora. U stvari ono sto me odrzava u zivotu ovih dana  su sastanci sa mojom cyber djevojcicom koja je kao i svaka cyber fantazija savrseno bozanstvo i momentalni lijek za sve probleme,  preostali dio dana sam miserable son of a bitch tako da nije ni cudo sto sam sve kontakte s ljudima sveo na najmanju mogucu mjeru.  I kao za inat bas ovih dana dogadjaju se najinteresantniji partiji, a da sve bude jos gore prijatelji mi obavezno sljedeceg dana  mailaju slike sa tih zurki i happeninga, svi su na njima sretni i nasmijani.

Sinoc sam dosao kuci sa raspolucujucom glavoboljom ali u momentu odlucim  da  je vise bilo dosta, nece mene jedna takva sicusna cestica vise zajebavati. Uz posljednji atom snage utisnem sluse u usi, napicim Safri Duo  i zaputim se u teretanu. Trebao mi je veliki napor volje da pocnem trcati ali vrlo brzo sam primjetio da sa  sa svakom  minutom glavobolja postaje sve slabija dok na kraju nije potpuno iscezla. U stvari da nije bilo kresenda bubnjeva u slusalicama ne vjerujem da bih ikad uspio otisnuti se, nevjerovatno je sta si us tanju uciniti kad imas dobar ritam u glavi. Na ekranu ispred mene su se smjenjivali prizori zivota iz amazonske rijeke,  na ekranu u mojoj glavi ja sam  pomno promatrao  plavo nebo obasjano suncem i oblak sa kojeg se smjesi Justina. Dosao sam kuci lak kao perce i ponovno ziv.

Jutros sam se opet probudio sa zatisnutim nosom.  Pa dokle vise,   jebem mu majku virusnu...!

February 9, 2005 - ANTOANETA

Antoanetu sam prvi put zapazio nedugo nakon sto sam se doselio u moju ulicu.

Primjetio  sam je jos izdaleka i tesko je bilo odmah shvatiti da je u pitanju starica. Dali zbog visokog i uspravnog drzanja i gracioznosti kojom se obicno krece ili zbog teskih naslaga sminke kojima je uvjek prekrivena.

Malo sam ustuknuo kada sam joj se priblizio uocivsi  koliko je njeno porculanski bijelo lice izborano. Izgledala je kao neka cudna, istrosena i zbrckana  mjesavina Audrey Hepburn, Jovanke Broz i Marije Callas.

I tako smo se danima gledali izdaleka , ona mene ispod oka i starinskih suncanih naocala a ja nju sa neskrivenim divljenjem i pitanjem - Iz kojeg si ti filma babe izisla?

A onda sam jednog dana na kamionu koji svakog ponedeljka i cetvrtka  prodaje povrce na uglu ispred dizajnerskog studija Pippe Toledo birao pomidore i umjesto pomidore zamalo se uhvatio za ruku u sintetickoj rukavici . Bila je to njena ruka. Pogledala me onako s visoka i  zacvrkutala svojim melodicnim glasom:  "Kakav stas,  koja visina, vi biste na sceni sjajno izgledali!

Pjevate li, kakav vam je glas?!"

Nasmjesio sam se i rekao da ponekad  zapjevam pod tusem ali da sam siguran da nisam materijal za milansku Scalu. I tako je zapocelo nase poznanstvo sastavljeno  od niza neplaniranih i slucajnih susreta. Svakim od ovih susreta ja sam bogatiji za jos jednu pricu i jos jedan komadic puzzle slagalice o njenom zivotu.

ispostavilo se da je Antoanetta M. u stvari legenda operskog svijeta, dio sjajne tradicije naseg malog otoka koji je dao citav niz operskih zvijezda.

Bila je takav talenat da su je snubili i Metropoliten Opera i Milanska Scala. Na kraju je izabrala New York i svakog jutra  u devet ispred njenog apartmana u Park Aveniji cekala je limuzina da je odveze na probe. Ono najbolje tek je bilo pred njom kada je stigla vijest da su joj  oba roditelja pretrpjela mozdani udar u roku od sedam dana.  Antoaneta je spakovala kufere okrenila ledja velegradu, sjajnoj karijeri i vratila se na nas mali otok. 

Roditelji su umrli nakon nekoliko godina, voz za karijeru je odavno prosao  a Antoaneta je sada pomalo  ogorcena stara usidjelica, sama u velikoj kuci .

Monotoniju joj prekidaju samo sati pjevanja koje daje mladim studentima i  veliki piano na kojem provodi sate i sate. 

Nekada prodje i po nekoliko mjeseci da se ne sretnemo- tada je uobicajeni pozdrav prilikom susreta pracen prekornim uzvikom- " Opet me varate! Opet ste me napustili  i otisli sa drugom zenom! ". Ja prihvatam igru i nesebicno joj djelim komplimente i u stvari je vidim u punom sjaju, onakvom kakva je nekad bila, prposna mlada zena sa krupnim crnim ocima punim zivotne vatre.

Svaki put kada je sretnem pitam se zasto starost sa takvom okrutnoscu pravi karikaturu od naseg zivota. 

Metropoliten je  zasigurno ostao bez velikog talenta medjutim moja ulica sada ima neku cudnu magicnu atmosferu bas zahvaljujuci Antoaneti i opernim notama koje na mahove dopiru  iz kuce pod imenom Lydia na broju 124 dok drzi satove solfeggia.

Ponekad se puni mjesec zrcali u lokvicama na asfaltu, a zrak mirise svjezinom proljetnog pljuska tada se u tisini noci  nasa ulica rastapa u notama Chopenovih Nocturni koje Antoaneta stvara na svom glasoviru boreci se protiv insomnije.

February 4, 2005 - KAIROS

Vozeci mimo kolone automobila uvjek mi je najmilija zabava promatrati likove u njima. Zivotni kadrovi zamrznuti u prostoru.

Danas je neki covjek sjedeci za volanom sirom otvorenih ociju gledao u svoj preklopni mobilni telefon, a zatim poljubio ekran. Pitam se kakvu li je radosnu vijest dobio?! Koliko sretan moras biti da bi bio tako intiman sa  svojim mobilnim telefonom.

Kairos -  Ancient Greek God of a happy moment, the personificaton of  good opportunity opening

February 3, 2005 - HOMO SAPIENS SSP.HIRUDO MEDICINALIS

Siguran sam da je svako od vas naletio na onu vrstu ljudi koju ja zovem pijavice.  Zovem ih tako iz tri razloga, prvo jer su slijepi za sve uobicajene signale ljudskog saobracanja, radilo se o suptilnim ili krajnje otvorenim. Drugo jer se zakace za vas poput pijavica i ako se ne znate zastiti totalno vam iscucaju svu energiju, i trece - zato sto ih ne mozete ukloniti nikako drukcije nego pomocu soli  tj. ekstremnim bezobrazlukom.

Priznajem nisam ni ja cvijece, a sasvim je sigurno da sam daleko od potpuno uravnotezenog i ravnodusnog uzvisenog covjeka  kojem teze sve filozofije od taoizma do danas. Cijelog zivota prati me reputacija osobe sa iskljuciivim emocijama. Cesto mi kazu da ljudima uopce ne dajem sansu, da to nije dobro, donositi takve instant sudove, karma and all that jazz..ma ja se slazem, svjestan sam svega toga, ali jednostavno svoju cud ne mogu promjeniti.  Kazu da u psihologiji vazi pravilo da je realizacija problema ako ne automatsko izljecenje a ono korak do izljecenja.  Na zalost ne i u mojoj psihologiji. Koliko god se trudio biti svjestan ovog svog nedostatka ja ga jednostavno ne mogu iskorjeniti. Ako mi je netko u startu antipatican moze dubiti na trepavicama, antipatija se ne moze izbrisati. U meni se obicno sve pobuni ako moram gubiti vrijeme sa nekim za koga sam odlucio da nije vrijedan paznje i s obzirom da se u poslovnom svijetu moram  svakodnevno pretvarati u privatnom zivotu mi je prag tolerancije krajnje nizak.

Postoji citav niz znakova koje prosjecna osoba moze upotrebiti ne bi li na fin nacin nekome dala do znanja da ne zeli ulaziti u dublji kontakt. 

Nazalost postoje i pijavice, zakace vam se protivno svim  pravilima uljudnosti i normalne ljudske komunikacije.

I svaki put kada se tako nesto dogodi pitam se sta je u pitanju, dali je njihov ego toliki da jednostavno ni ne uzimaju u obzir mogucnost da nekome nije prijatno u njihovom drustvu, ili mozda jako dobro citaju  sve vase znakove ali u nekoj morbidnoj upornosti nastoje dokazati da su jaci, da ce vas nekako pridobiti i natjerati da ih volite. Jebi ga, izgleda da ce to zauvjek ostati misterija.

Jedini nacin kojim se ovakve sitacije mogu zavrsiti jeste otvoreno pokazivanje netrpeljivosti i grubost.  Ali tada je vec kasno jer vam je  obicno pokvaren ostatak dana koji je tako lijepo poceo.

February 3, 2005 - VELVET

Koza joj je meksa od barsuna

a lice isklesano od mramora

Kada se smije njene oci su daleko

Njen dodir je uvjek njezan

Usne su joj tople

Ali kada smo zajedno

ja sam i dalje sam

Njena koza je kao barsun

I otisao sam u njen dom

Ona zivi u morskoj palaci

medju stvarima koje joj ne pripadaju

Njena koza je kao barsun....

February 1, 2005 - GRESKA U PROIZVODNJI

Kako bi bilo lijepo kada bi ljudi imali negdje prisivenu deklaraciju o proizvodnji. Nista posebno, samo nesto kao, godina proizvodnje, osnovne karakteristike, karakterni defekti i tako to. Time bi se izbjeglo puno iznevjerenih ocekivanja i slomljenih snova. Doduse propustili bismo i puno nezaboravnih seksualnih iskustava, ali kad bolje razmislim  nema tog seksa koji moze nadoknaditi psihicku torturu koju su ti neke specijalno nadarene zene u stanju prirediti.

Neki dan sretnem u baru svog najboljeg frenda, sjedi sa zanosnom plavusom. Eh, obradovao bih se ja od srca, all... Hm, znamo se ona i ja, vise nego dobro. Toliko dobro da je ne bih preporucio ni dusmanu a kamoli najboljem prijatelju. Ukratko cura je totalna steta, psychokiller ali treba vremena dok to izbije na povrsinu.

On je senzibilna umjetnicka dusa, kruh od covjeka. I sve to ne bi bilo tako strasno da on ne pati od nedostatka samopouzdanja kada su zene u pitanju. Ja nesto kontam da je to  zbog toga sto mu od 25-e fali jedan testis. To je tek nocna mora, vozio se tip na motoru cijeli dan, kada je uvecer sjahao zamalo se nije onesvjestio od bola u jajcu. Pomislio je da je u pitanju motor, medjutim u roku od 3 dana je dobio dijagnozu kancera i ostao bez jednog testisa.

Elem kad sam ga vidio, ponovno zivog sa ocima punim duginih boja  bilo mi je drago ali kada sam shvatio tko je u pitanju (u mojoj prici je bila crvenokosa) smracilo mi se pred ocima.

To je jedno od onih iskustava koje  pamtite cijelog zivota. Ne, nije u pitanju slucaj zbog kojeg sam naucio da ti cak i mirisljave i ciste zene mogu ostaviti u medjunozju podstanare za koje si mislio da postoje samo u nekim smjesnim pjesmama i da se dogadjaju tamo nekim besprizornim ljudima. Eh, da je to ne bih se nimalo uzbudjivao, takvi se problemi rjesavaju dobrim insekticidom i prokuhavanjem posteljine.

Ovo je puno gori slucaj, u pitanju je opasna igracica,  ona od najgore manipulatorske vrste a pri tom premazana svim mogucim farbama  tako da je jako tesko prozreti o cemu se tu zapravo radi, dok te ne zajebe i to opasno.

Ali ajde ti sad njemu reci bilo sto?!

Imali smo mi puno padova ali nase prijateljstvo je uvjek prezivljavalo. On je jedan od onih ljudi koje ja zovem pridruzena familija, dakle netko na koga mogu uvjek racunati kada je bilo sta vazno u pitanju kao i on na mene. Naravno,  to ne znaci da se bas uvjek najbolje razumijemo kada su neke  druge manje vazne stvari u pitanju. U svakom slucaju jasno mi je da glasnik uvjek nastrada.

Ma kad bolje razmislim tko je mene ikad u zivotu upozorio.  Nije on ni glup ni mutav, samo mu fali jedno jojce, i zasto bih ga ja sad tretirao kao neki specijalan slucaj. Uostalom svijet ce dobiti jos jedno umjetnicko djelo jer je provjerena cinjenica da on najvise stvara kada pati. Jos jutros sam odlucio da cu sutati kao zaliven, jeste da mi se cijeli dan nista drugo ne mota po glavi i  imam osjecaj da bih mogao puknuti  kao balon.  Ma izdrzat cu ja, pa makar pukao. U stvari odoh sad u gym da ne bih pukao.

Nadam se samo da ce on prezivjeti...

January 30, 2005 - VIZIONARI

Cini se da je uvjetni refleks urodjen vecini ljudi reci odresito - Ne, to nije moguce ! kada im izlozite svoje velike planove.

Bez obzira koji god da je projekt u pitanju, poslovni ili zivotni,  onog trenutka kada ga objavite  nastaje prava mala urota svih u vasem okruzenju nebi li  vas ubjedili koliko je nemoguca realizacija vase ideje.  Oni u stvari i ne razmiulsljaju previse prije nego sto donesu takav zakljucak, kao sto rekoh radi se o refleksu, u stvari siguran sam da je to prirodno ugradjena software komponenta prosjecne ljudske psihe. Nasuprot ovim rezacima krila drugu skupinu cine oni koji imaju sposobnost da sanjaju snove.  Dakle generalno ljudski rod mozemo podjeliti na dvije skupine - kreatore i seratore. Nazalost kreatori  obicno dobijaju na poklon  i citav niz pisho-socijalnih defekata pa su u najblazem slucaju crne ovce a u najgorem totalni ludjaci.

Upravo sam odgledao film Aviator,koji je biografija Howard Hugesa.  Dugo mi je trebalo da se naviknem na  krajnje antipaticnu njonjavu facu Di Caprija i tek poslije filma Catch me if u can, uspio sam suzbiti svoju netrpeljivost i skuziti da je on zaista veliki glumac. Kao H.H. je briljantan  a isto se moze reci i za  Cate Blanchet koja je imala neobicno tezak zadatak portretiranja Katherine Hepburn. Medjutim nisam se ovdje imao  namjeru baviti kritikom  filma koji je uzgred budi receno dobar i krajnje zanimljiv kao i svi filmovi Martina Scorcesea. 

Samo sam se htio osvrnuti na cinjenicu da je ljudsko drustvo programirano da gazi one koji sanjaju snove, u neobicnoj kontradiktornosti jer upravo takvi pojedinci omogucju progres tom istom drustvu. 

H.H. je bio totalni ludjak ali jedno mu se mora priznati - imao je energiju koja pokrece svijet. Tko god da je iskusio kreativnost na bilo kom nivou lako se moze identificirati sa tim aspektom njegovog karaktera.

Problem koji ostaje medjutim jeste da vecinu vremena treba zivjeti medju ostatkom stada. A to zaista nije lak zadatak.

Kao mali djecak cesto je gledao nebo posuto zvjezdama.  Ponekad je razmisljao kako je isti takav prizor u davnoj proslosti namamio primitivna morska stvorenja ka povrsini, a zatim dalje na kopno zamrsenim  stazama evolucije, uvjek nastojeci dosegnuti te iste zvijezde koje i on sada gleda.

Razmisljao je kako ce 2000 i neke godine ljudska rasa sasvim sigurno biti u mogucnosti da se otisne u osvajanje novih svjetova. On ce tada imati oko tridesetak godina, dakle biti ce u naponu snage.  Tog trena je odlucio da ce on biti prvi koji ce se prijaviti za odlazak na put bez povratka, daleko u svemir. Vec je vidio sebe kako sa verande promatra   izlazak dva sunca  u  zelenkastoj  atmosferi daleke planeta,  dok iz ljubicastog mora iskacu dupinima  slicna stvorenja koja ipak nisu dupini jer imaju dva repa umjesto jednog a pored toga narancaste su boje  i u stanju su telepatski komunicirati s ljudima.

Od kada je prohodao znao je cime ce se baviti u zivotu i bas te veceri dok je cekao pocetak svoje omiljene TV serije "Svemir 1999" cvrsto je odlucio da ce biti najbolji u svojoj struci. Jer samo najbolje ce i primati za kolonizaciju novih svjetova. Buduci da mu nikad nije bilo tesko ostvariti sve sto naumi   zavrsio je sve sto je trebalo  i postao  dobar u tome sto radi.  Bio je siguran da ce njegovu struku itekako trebati na novim svjetovima.  Dosla je i 1999 a zatim 2000,  od svemirskih brodova  koji prevaljuju nevjerovatne udaljenosti za tili cas  pukim  savijanjem prostora jos uvjek nema ni traga ni glasa a da stvari budu gore ljudska rasa i dalje nepokolebljivo radi na samo jednom zadatku - svom samounistenju.

Medjutim nikad se ne zna, on je jos mlad. Tko zna mozda bas sutra otvori novine i u njima ugleda spektakularni naslov o novom pronalasku koji ce zauvjek izmjeniti zivot na planeti zemlji i ujediniti u mrznji ogrezao ljudski rod.

Da, zovite me sanjarom, ludjakom  ili kako god hocete ali ja zaista vjerujem da je tako nesto moguce.